Starlink sateliti ipak padaju na Zemlju – ali da li je to razlog za brigu?

Vest da jedan do dva satelita iz Starlink konstelacije svakodnevno pada nazad ka Zemlji deluje alarmantno. Međutim, većina ovih „padova“ je zapravo planirano deorbitiranje i potpuno sagorevanje u atmosferi – deo pažljivo osmišljenog životnog ciklusa letelica.

Šta je Starlink i kako funkcioniše?

Starlink je projekat kompanije SpaceX (Ilon Mask) za globalni satelitski internet. U niskoj Zemljinoj orbiti (LEO), na oko ~550 km, kruže hiljade malih satelita koji omogućavaju širokopojasni pristup sa niskom latencijom i pokrivanjem udaljenih oblasti.

  • Aktivnih satelita: 7.500+ (2025), uz planove za desetine hiljada.
  • Zašto LEO? Manja visina znači brži odziv i prirodno „čišćenje“ orbite (sateliti ne ostaju večno kao otpad).
  • Terminal korisnika: fazična antena („dish“) + ruter; novije generacije satelita koriste laserske međusatelitske linkove.

Zašto Starlink sateliti „padaju” – i zašto je to normalno

Starlink sateliti imaju životni vek oko 5–7 godina. Po isteku, aktivno se deorbitiraju jonskim potisnicima (kripton/argon) ili pasivno „siđu“ zbog atmosferskog otpora. Time se minimizira dugotrajni svemirski otpad i rizik od sudara.

Praktično: u 2025. prosečno 1–2 satelita dnevno ulaze u atmosferu i sagore, a s rastom konstelacija tempo može ići ka ~5/dan.

Da li zaista sve izgori? Šta kaže SpaceX, a šta nauka

SpaceX tvrdi da su sateliti dizajnirani za „full demisibility“ – izbor materijala i konstrukcija treba da obezbede potpuno sagorevanje. Cilj: rizik za javnost ~nula.

Naučnici (npr. Jonathan McDowell) smatraju pristup odgovornim, ali ukazuju da gusti delovi (npr. titanijum/čelik) povremeno mogu teoretski preživeti reulazak – mada je verovatnoća mala, a energija udara niska.

Rizik na tlu: kolika je verovatnoća da nekoga pogodi?

Statistički, izuzetno mala. Zemlja je većinom voda/nenaseljeno, a standardi rizika koje koriste agencije ciljaju na verovatnoće povrede manje od 1:10.000 po nekontrolisanom reulasku. Do danas, nema zabeleženih povreda niti štete od Starlink fragmenata.

Sadrže li opasne materijale?

Ne u smislu radioaktivnosti ili toksičnih goriva. Potisnici koriste inertne gasove. Primarna briga nije „otrovan pad“, već fizički fragment (retko) i – na naučnom nivou – čestice aluminijum-oksida u gornjoj atmosferi koje nastaju pri sagorevanju.

Atmosfera pod lupom: aluminijum-oksidne čestice

Nedavna istraživanja sugerišu da sagorevanje satelita (ne samo Starlinka) stvara Al₂O₃ aerosole u višim slojevima atmosfere. Potencijalni uticaj na ozonski sloj i radiativni balans je predmet tekućih studija – nije potvrđena katastrofa, ali je razlog za praćenje i regulativu kako megakonstelacije rastu.

Starlink kao rešenje i izazov

Rešenje

  • Planirano deorbitiranje svake jedinice – manje dugotrajnog svemirskog otpada.
  • Niže orbite: kvar = prirodno „čišćenje“ za nekoliko godina, a ne vekova.

Izazov

  • Hiljade satelita = veći rizik sudara u LEO i mogući oblak otpada.
  • Ometanje astronomije refleksijom – ublažava se tamnijim premazima/štitovima.

FAQ

Hoće li mi Starlink satelit pasti na glavu?
Verovatnoća je zanemarljivo mala – veća je šansa da vas pogodi grom. Većina satelita potpuno sagori.

Da li baš sve izgori?
Uobičajeno da, ali mali i gusti delovi mogu ponekad preživeti; rizik za javnost ostaje veoma nizak.

Koliko dugo „živi“ satelit?
Oko 5–7 godina, zatim sledi deorbitiranje i sagorevanje.

Zašto ih je toliko?
Za globalnu pokrivenost i nisku latenciju potrebna je gusta mreža satelita u LEO.

Da li zagađuju atmosferu?
U toku su istraživanja o Al₂O₃ česticama. Trenutno nema dokaza o dramatičnom efektu, ali naučnici traže bolja merenja i modele.

Šta je veći rizik – pad ili sudar u orbiti?
Za javnost: pad je minimalan rizik. Za svemirski ekosistem: sudari i otpad su ključna briga, pa su bitni sistemi izbegavanja, kraći životni vek i obavezno deorbitiranje.

Relevantni linkovi

Zaključak

Starlink sateliti zaista svakodnevno ulaze u atmosferu, ali to je planirani i odgovorni kraj njihovog životnog ciklusa. Rizik za ljude na površini je minimalan. Najveća otvorena pitanja odnose se na kumulativni uticaj na gornju atmosferu i bezbednost u orbiti kako megakonstelacije rastu. Zbog toga su neophodni: transparentnost, merenja i pametna regulativa – zajedno sa daljim tehnološkim unapređenjima.